ANDREA ŠTAKA: PANDEMIJA NAS JE NATJERALA DA DRUKČIJE MISLIMO O FILMU

Samir-Ceric-Kovacevic-Canon-EOS-R6-140831-1063

Razgovarali smo sa švicarskom redateljicom hrvatskog porijekla, članicom ovogodišnjeg motovunskog žirija

– U svojim zapaženim dugometražnim filmovima Gospođica, Cure – život druge i Mare bavite se uglavnom ženskim temama. Postoji li fascinacija takvim temama?

– Naravno da postoji, ne samo fascinacija, već mi je prirodno praviti filmove o ženama. Tako sam počela jer sam imala slobodu sama birati teme te sam pisala sama svoje scenarije. No tek kada su me prvi put, već kod kratkih filmova, pitali zašto pravim filmove o ženama, postala sam svjesna kako je to za mene nešto najnormalnije. Mislim da sam se sad već neko vrijeme i htjela baviti ženskim identitetom, ili vlastitim identitetom. Naravno, imam želju pričati i o muškim likovima, ili ukratko o ljudima, ali mislim da je važno priče, bilo muške ili ženske, ispričati iz ženske perspektive jer nas je u filmskom svijetu ipak još malo manje, iako stižemo.

– Kakvo je vaše viđenje položaja žena u svijetu, a i kod nas

– Iskreno, mislim da još uvijek nismo ravnopravne, kao prvo zato što u mnogim strukama ne zarađujemo isto. Jednako tako, kod pitanja obitelji, tko pazi obitelj, tko brine o djeci, a tko radi, još uvijek nije tako da muškarci mogu manje raditi kako bi žene mogle nešto više. Odnosi unutar obitelji ipak nisu ravnopravni. Na kraju se sve svodi na to zarađujemo li isto, imamo li financijsku nezavisnost koja, nažalost, još uvijek diktira koliko smo u našim životima nezavisne. Mislim da polako postaje puno bolje nego što je bilo, međutim kako upravo imam ideju za novi film koji se odvija u devetnaestom stoljeću, počela sam istraživati o ženama iz tog doba, i shvatila da tu ne postoji gotovo ništa napisano od žena o ženama. Iako je s jedne strane logično, ipak me, kao ženu, šokiralo koliko je malo napisano o ženama u to doba. Ipak je potrebno još malo nadoknaditi tu našu žensku povijest, ali sam optimistična i smatram da smo na dobrome putu.

– Hoće li, ako dođe do tog filma, u njemu opet glumiti Marija Škaričić, s kojom volite surađivati?

– Nas veže jedna već duga priča, obje jako intuitivno radimo, što je stvarno bilo lijepo i u Gospođici, i u Curama, gdjeima malu ulogu ali za mene jako bitnu. I Mare sam napisala za nju. Kako ta nova priča igra u Švicarskoj, Marija neće glumiti zbog jezika, ali i zbog mlađeg lika. No bilo je uistinu posebno s njom surađivati u prijašnja tri filma, jer smo se pritom obje razvile, a i fantastična je glumica.

– Pratite li hrvatski film iz švicarske perspektive? Kakvo mišljenje imate o ovdašnjoj kinematografiji?

– Pratim koliko mogu, obično s festivala, kao što je Sarajevo, ali i internacionalni festivali na kojima sudjeluju hrvatski filmovi. Sada ima i zanimljivih mladih redateljica, ne samo mladih nego općenito redateljica, čiji mi se filmovi doista sviđaju.

– Imate li neke favorite?

– Jedan film koji mi se stvarno svidio bio je Ne gledaj mi u pijat, uistinu je poseban, a svijet Hane kao i njezina grada zbilja je lijepo i radikalno prikazan. Terezu nažalost još nisam uspjela pogledati, ali gledala sam Mater. Zanimljivo mi je da su lani na festivalu u Puli bila prikazana baš tri hrvatska filma s glavnim ženskim likovima, Tereza, Mater i Mare.

– Ne znamo puno ovdje o švicarskoj kinematografiji. Kakvo je tamo stanje, kako se dolazi do filma, je li problem napraviti film u Švicarskoj?

– Situacija u Švicarskoj prilično je dobra što se tiče fondova jer smo u zadnjih dvadesetak godina uspjeli napraviti regionalne fondove, tako da se ne ovisi samo o ministarstvu. Nije idealno što još uvijek nemamo filmski centar, ali zato imamo nekoliko fondova i televiziju pa situacija nije loša. U Švicarskoj se također odvija velika borba između komercijalnog filma, koji često uzima teme poznatih knjiga, Heidi, ili starinske, pomalo kičaste teme koje rade kod publike, te art house filma koji je skoro jači u dokumentarnom filmu. Zatim se, u zadnjih par godina, čini kao da za Švicarsku internacionalno ne postoji veliki interes, kao da druge zemlje više nego Švicarska privlače publiku na festivalima. O Švicarskoj svi misle samo da ima čokoladu i da svi imaju puno para, te nikako da razbijemo taj kliše. No sada imamo i nekolicinu mlađih režisera, kao i dosta žena koje su dobre, koje će, nadam se, internacionalno pokazati drugu sliku Švicarske koja osim Heidi ima za ispričati puno mračnih i zanimljivih priča.

– Ispada li onda da u Hrvatskoj postoji sustavnija politika prema filmu nego u Švicarskoj?

– Mislim da je Hrvatska dobila boost stvaranjem HAVC-a što je uistinu u posljednjih petnaest godina, pod vodstvom Hrvoja Hribara, omogućilo međunarodni uspjeh na festivalima. No, sada i u Hrvatskoj moramo pronaći neke nove puteve kako bi se taj boost održao. Ovdje nema toliko novca za film, za razliku od Švicarske gdje postoji nekoliko većih regionalnih fondova koji su uz ministarstvo dosta bitni.

– Pandemija je generalno usporila kinematografiju u cijelom svijetu. Kako u tom kontekstu gledate na budućnost filma?

– Ovo razdoblje bilo mi je zanimljivo zbog toga što me pandemija s jedne strane brutalno pogodila. Naime, Mare je imala premijeru na Berlinaleu s tri i pol tisuće ljudi, zatim smo u Švicarskoj izašli u kino, no već nakon tri dana uslijedio je lockdown. Prvo sam mislila da ću umrijeti, da je to najveći horor koji mi se mogao dogoditi. Međutim, u tom trenutku sam primijetila koliko mi je doista važna publika. Neki su mi govorili da je dovoljno to što sam bila na Berlinaleu, no shvatila sam da je meni stalo do publike. Film nije završen već iza jednog festivala, nego mi je važno vidjeti i reakciju ljudi. S druge strane, mislim da me pandemija navela da počnem drugačije razmišljati o tome kakve filmove želim praviti, kao i o koprodukciji, o tome što želim snimati s drugim državama, primjerice u Južnoj Americi, te o tome je li takvo snimanje moguće, ili čak potrebno. Na taj sam način s pandemijom doživjela put prema unutra. Drugi dio ovoga problema jest da se već duže vrijeme može vidjeti tendencija da kino više nije ono što je bilo prije deset ili četrdeset godina, i da to nismo htjeli vidjeti. Svi smo zatvorili oči, svi pravimo filmove za kino, a ljudi više ne idu toliko u kino. S Mare smo, recimo, poslije tri dana krenuli na VOD. Da mi je netko to ponudio prije pet godina, rekla bih da neću, no ovog puta sam prihvatila jer sam htjela da ljudi vide film. Smatram da je to jedan put za mene, gdje distribucija može paralelno ići online i u kino. Ja doista vjerujem, obožavam kino i idealist sam, uvjerena sam da će ono zauvijek ostati, ali neće biti isto. Pandemija je ubrzala taj proces kao i realitet da moramo početi na drukčiji način misliti o distribuciji.

Ostavi komentar

Slične vijesti

X