Tijekom razgovora Netočno u podne Rade šerbedžija se prisjetio stvaranja filmova na domaćem terenu i inozemstvu od svojih početaka do danas. Iako je tijekom svoje karijere radio na vrlo velikim projektima, kaže kako nije razmišljao o njima kao životnim prekretnicama, već se jednostavno prepustio svakom poslu.
Poznat je i po svojim kazališnim ulogama, no prije svega se smatra filmskim glumcem. Najljepše sjećanje ima na rad s redateljem Žikom Pavlovićem iz vrlo jednostavnog razloga što voli njegove filmske kadrove. Na tim snimanjima brinulo ga je što mu Pavlović nikada ništa nije govorio, a nakon što mu se obratio, Pavlović mu je preporučio neka ne dramatizira jer je ulogu namijenio upravo njemu. šerbedžija je istaknuo i kako neke filmove u svojim najranijim danima karijere nije uopće trebao snimiti, ali ih je prihvatio zbog prijateljstva, ne zbog novca.
Najvažnija stvar u filmu po njemu je krupni kadar, sve ostalo je režija. U krupnom kadru nema laži“, kaže šerbedžija. To je i razlog zbog čega svoj redateljski rad u suradnji sa sinom Danilom šerbedžijom doživljava emotivnim neuspjehom. Smatra kako se u njihovom filmu Oslobođenje Skopjanije dogodio taj poseban kadar, ali bez obzira na to, film je doživio svjetski uspjeh. Krupni kadar iz filma Život je lep Bore Draškovića, Radi je donio i poziv od Stanley Kubricka.
Na audiciji za film Oči širom zatvorenedoživio je manji živčani slom, bacio papire i rekao kako to on ne može odraditi. Kad su ga pozvali da se vrati, zastao je na vratima da odluči hoće li to napraviti ili ne te misli da je upravo to bio ključan trenutak zbog čega ga je Kubrick uzeo za ulogu. Kaže kako mu rad u inozemstvu nije donio nikakvih novih saznanja jer gdje se god radi na kraju se sve svede na isto: razgovor redatelja i glumca što trebaju učiniti. Za glumu je najbitnija ljubav i blagost, koje se mogu naći jedino u samoći, a mudrac je onaj koji to nauči u mladosti, zaključio je šerbedžija.
