Film je snimljen prema knjizi ‘Oče naš koji jesi u drvu’ (Our Father Who Art in the Tree), australske autorice Judy Pascoe, a njegova je premijera na završnoj večeri filmskog festivala u Cannesu 2010. ispraćena 7-minutnim ovacijama. Priča je to o obitelji O’Neil, supružnicima Dawn i Peteru, koji žive na rubu provincijskoga gradića u kući pred kojom je omiljeno igralište njihove troje djece – golemo stablo moretonske smokve (Moreton Bay Fig). Nažalost, Peter će iznenada preminuti upravo u sudaru automobila s tim stablom, a uslijed srčanog udara. Njegova osmogodišnja kći Simone nedugo će zatim majci odati tajnu: uvjerena je kako joj otac progovara kroz listove njezina omiljenog stabla, te tako i dalje štiti obitelj. No, novostvorena veza između kćeri i majke naći će se u opasnosti kad Dawn započne vezu s Georgeom, vodoinstalaterom pozvanim kako bi uklonio bujajuće korijenje omiljenog stabla, a koje svakim danom sve više prijeti samoj kući. Obitelj će morati donijeti tešku odluku i birati između doma i stabla, no možda – prekasno…

Julie Bertuccelli filmsku je karijeru započela kao asistentica režije, surađujući s proslavljenim imenima poput Krzysztofa Kieslowskog, Bertranda Taverniera, Otara Iosselianija i Emmanuela Finkiela, na filmovima poput ‘Tri boje: Plavo’ (1993.) ili ‘L’Appat’ (1995.). Samostalni opus započela je dokumentarnim filmovima, od kojih su mnogi postigli zapažen uspjeh, a ponajviše ‘Un Monde en Fusion’ (2001.). Njezin prvi igrani film ‘Since Otar Left’, za koji je sama napisala i scenarij, osvojio je niz prestižnih priznanja, uključujući glavnu nagradu Međunarodnog tjedna kritike na festivalu u Cannesu 2004. te francusku nagradu Cesar za najbolji debitantski igrani film.