‘U Torinu, 3 siječnja 1889., Friedrich Nietzsche izlazi iz kuće na Via Carlo Albert, broj šest. Nedaleko od njega, kočijaš ima problema s tvrdoglavim konjem. Unatoč svim poticajima, konj se odbija pomaknuti, kočijaš gubi strpljenje i bičem udara životinju. Nietzsche pokušava zaustaviti brutalnu sceni i jecajući grli konjski vrat. Njegov ga stanodavac odvodi kući, gdje Nietzsche liježe nepomično, dva dana šuti na kauču, a zatim promrmlja obvezne posljednje riječi. Živi još deset godina, dementan i u potpunome muku, njegovan od majke i sestara. Ne znamo što se dogodilo s konjem.’ Ovo su uvodne riječi Béle Tara na početku filma, čija naracija kreće nakon ovih događaja u minucioznom opisu života kočijaša, njegove kćeri i konja. Novi rad mađarskog redatelja nosi sve autorove stilske osobine: duge, višeminutne kadrove, crno-bijelu fotografiju i radnju bez dijaloga.

Béla Tarr se rodio 1955. u Pečuhu, a prve amaterske filmove počeo je snimati sa 16 godina Kasnije se pridružio studiju Béla Balázs u Budimpešti i već je u 22. imao prvijenac ‘Obiteljsko gnijezdo’ (1977.). Sredinom 80-ih počinje surađivati s romanopiscem Lászlóm Krasznahorkaijem. Sedam godina rade na adaptaciji Krasznohorkaieva romana ‘Satantango’ i stvaraju 415-minutno remek-djelo. Snima zatim ‘Putovanje ravnicom’, a 2001. u Berlinu predstavlja ‘Werckmeisterove harmonije’.