Doputovali ste čak iz Kine kako biste se pridužili nama golima i bosima na Motovunu. Je li se isplatilo?

Mislim da je vrijedilo jer je ovo prvi puta da se moj film prikazuje na velikom platnu. Napravljen je kao završni studentski rad i već je prikazivan na filmskim akademijama u Sjedinjenim Državama i Tajlandu te u Kini. No, ovo je prvi puta da je ušao u službenu selekciju nekog filmskog festivala i prvi puta da se prikazuje u Europi.

Koji su vaši prvi dojmovi s Motovun Film Festivala? Koliko je on drugačiji od onoga na što ste navikli?

Čini mi se da je najveća razlika projekcije na otvorenome. U Kini nema puno festivala ali ima jako puno cenzure.

Kako ste došli na ideju za film?

Napravljen je prema mom vlastitom iskustvu. Ono što je djevojka u filmu napravila – to sam ja kakva sam bila u prošlosti. Radila sam na tržnici u Hong Kongu. Znate, kad u Hong Kongu nekome kažete da ste radili na tržnici, ljudi su šokirani. Ona je prepuna droge, prostitucije i općenito kriminala. Imamo kinesku riječ za to, transkripcija bi bila "sambutgoon", gdje "sam" znači slobodno, "but" znači ne, a "goon" znači kontrolirano. Nitko ne može kontrolirati to mjesto. To je zapravo jedno prilično zanimljivo mjesto. Imamo prostituciju, kocku i policijsku stanicu udaljenu samo dvije minute.

Zbog čega ste odlučili s drugima podijeliti to iskustvo?

Glavni razlog je to što sam željela iza sebe ostaviti nešto što nisam mogla zaboraviti četiri godine. Nadala sam se da ću se, ako to podijelim s drugima, osjećati bolje. I uspjelo je, osjećam se bolje. Sve u mome životu, moje vrijednosti, sve je nakon tržnice drugačije. Vidjela sam toliko stvari, vidjela sam stvarnost ljudskog društva. Tržnica je sama po sebi jedno društvo. Tu su različiti ljudi- siromašni, bogati, pametni i glupi. Tamo sam upoznala stvarnost. Osobito gledajući siromašne. Ljudi u Hong Kongu su imućni, željela sam osjetiti istinu.

Kažete kako ste se promijenili. Na koji način?

Nekada sam se bojala ljudi iz tajnih organizacija, kao što je 14K. Odjednom sam se našla u situaciji gdje sam poznavala te ljude. Osjećaji su mi postali podvojeni. U to vrijeme sam bila čista i nevina pa su me plašili. Držala sam se podalje, ali jednog dana me šef pozvao i rekao da u banku odnesem vreću punu novca. Od tog dana svakodnevno sam u banku odnosila vreću s 100.000$. Nitko me nije mogao dirnuti jer su svi znali. Jednog se dana dogodilo da su ženi koja je tako nosila novac odrezali ruku. To me malo zabrinulo. Pomislila sam samo na ljude koji me mogu zaštititi. Oni i nisu toliko drugačiji od normalnih ljudi. Nekada bi bili topli i dragi. Bila sam sretna. Mislim da su to ljudi kao i svi ostali, oni imaju srce i nisu toliko hladnokrvni kao što se misli. Još uvijek mi se sviđaju i mislim da će mi se sviđati čitav život. Kontradikcija nastupa kad u vijestima čujem da su ubili nekoga koga poznajem. Prije tržnice svijet sam vidjela crno-bijelo, sad je sve sivo. Ništa nije jednostrano. Nije fer način na koji se gleda na prostitutke. Muškarci misle da te žene vole novac i da je to razlog zbog kojeg to rade, ali ja sam ih viđala i kao majke koje preko dana odvode svoje dijete u školu. Svaki posao je prodavanje nečeg, a u ovom slučaju je to tijelo.

Voli li Fortuna hrabre?

Ne shvaćam do kraja što bi to trebalo značiti. Nisam nikada prije čula tu izreku. Mislim da ovo nema puno veze s hrabrošću. U Kini imamo drugačiju izreku- Bog, mjesto, ljudi i sudbina, sve to zajedno. Vjerujem da je to ono što se dogodilo meni. Ovaj svijet je takav, ja samo hodam.