Kontroverznom austrijskom redatelju, scenaristu, producentu, i – provokatoru, Ulrichu Seidlu, uručena je u Motovunu večeras festivalska nagrada Maverick, namijenjena autorima koji su individualnošću, slobodnim duhom i inovativnošću širili ili širegranice filmskog izričaja.

Nakon Kena Russella (2008.) i Terry Jonesa (2010.), treći dobitnik motovunske nagrade kojom se slavi neukalupljenost austrijski je autor Ulrich Seidl, koji je svojim filmskim opusom posve izbrisao granice između dokumentarnog i igranog filma, činjenica i fikcije, ali i uvriježene konvencije 'uređenih filmskih kategorija'.

U sklopu programa Motovun Film Festivala prikazana je mini-retrospektiva Seidlovih filmova, odnosno naslovi 'Pasji dani'; 'Isuse, znaš'; 'Uvoz, Izvoz'; 'Prisni prijatelj' i 'Zabava bez granica', a neposredno prije same dodjele, i njegov zabranjivani jednominutni film – 'Braćo, veselimo se', čiju je projekciju najavio predsjednik Savjetodavnog odbora festivala – Mike Downey.

''Već na drugom izdanju Motovun Film Festivala publici smo počeli otkrivati filmove Ulricha Seidla, i to s s ponosom nastavili do danas. No, ako ste pogledali i samo 'Braćo, veselimo se', jasno vam je da je riječ o autoru koji je uvijek išao protiv struje, borio se za prostor drugačijeg u onome što zovemo film'', istaknuo je direktor festivala u časnoj mirovini, Rajko Grlić, prije no što je uručio nagradu Ulrichu Seidlu.

Sam Seidl je pak, primajući nagradu rekao:

''Vrlo sam sretan i zadovoljan i osjećam se počašćenim što primam ovu nagradu danas u Motovunu. Uvijek je, naravno, lijepo primati nagrade, posebno u ovom slučaju, u slučaju motovunske Maverick nagrade, koja znači potvrdu mog filmskog rada. No, uvijek kad primam nagrade pitam se jesam li učinio što krivo. Bez izuzetka se pitam jesam li postao premalo provokativan, jer – na kraju krajeva – nagrađuje me se nekakvom nagradom. No, ako sam dobro shvatio, danas me ovdje nagrađujete za moje filmsko buntovništvo – dakle – ipak je sve u redu. Ipak, nekonformizam ima svoje opasnosti, on krije zamku da buntovništvo postane samo sebi svrhom. Buntovništvo nikad ne smije postati program jednog filmaša. Moj program je da programa – nema. Moj program je da jednostavno – promatram svijet. Moji filmovi gledaju tamo gdje nerado gledamo, tamo gdje boli, tamo gdje nerado gledamo da ne bismo otkrili sami sebe. Gledam u privatnost koja se krije iza fasade, svakodnevicu, na nešto normalno, na pakao normalnog – na nešto što svi poznajemo i nadam se da je to uvijek jedno neugodno, uznemiravajuće i u najboljem slučaju jedno trajno iskustvo. Ja ne snimam vjenčanja, i ne tražim sreću, već pripovijedam o ljudima koji je traže, nastojeći svojim filmovima uznemiravati. Zato ovu nagradu doživljavam kao ohrabrenje, poticaj da nastavim sa svojim filmskim uznemiravanjem. Hvala vam!''

O svojem radu i filmovima, Seidl je u Motovunu podrobnije govorio u sklopu programa 'Doručak s autorom', održanom u srijedu, (a snimka kojeg je u cijelosti dostupna ovdje: http://soundcloud.com/motovunff/rsm-dorucak-u-motovunu-ulrich).

Tom je prigodom, između inog, najavio svoj najnoviji projekt, još uvijek nedovršenu trilogiju 'Paradise' ('Raj'), koja je prvobitno planirana kao jedan film s tri isprepletene priče, no pretvorila se u tri odvojena cjelovečernja filma.

''Nisam se krenuo baviti filmom da bih radio dokumentarce, već da bih radio filmove. I nisam želio biti pod utjecajem institucija, žirija, nagrada… želio sam imati najveću moguću stvaralačku slobodu. No, činjenica je da je daleko lakše osigurati sredstva za snimanje dokumentaraca. I tako sam počeo snimati igrane filmove s karakteristikama dokumentarnih. To je, naravno, bilo vrlo uznemirujuće za mnoge koji nisu mogli razlučiti jesu li u pitanju dokumentarci ili igrani filmovi.''

Ulrich Seidl rođen je u Beču 1952., a odrastao je u gradu Hornu u donjoj Austriji. Studirao je novinarstvo, povijest umjetnosti i dramu u Beču, uzdržavajući se raznoraznim poslovima, prije no što je u dobi od 26 godina upisao studij na prestižnoj Bečkoj filmskoj akademiji.

Werner Herzog uvrstio je Seidla među deset svojih omiljenih redatelja, a za njegov film Animal Love izjavio je: "Nikada mi prije neki film nije omogućio izravan pogled u pakao".

Prvi film, dokumentarac Einsvierzig snimio je 1980. godine, a nakon kontroverzi koji je izazvao idućim filmom, Der Ball (1982.) – satiričnim portretom maturalne zabave u svom rodnom gradu – Seidl je ljubazno zamoljen da – napusti Akademiju.

1990. vraća se na scenu dugometražnim dokumentarcem Good News, da bi u sljedećih deset godina snimio još sedam, što filmskih što televizijskih dokumentaraca, te za svoj rad primio brojna priznanja i nagrade.

Za film Mit Verlust ist zu rechnen / Loss Is to Be Expected dobio je 1993. posebnu nagradu žirija amsterdamskog IDF-a, a 1999. nagradu publike Sarajevo film festivala za film Models.

Hundstage / Dog Days, njegov prvi igrani film, osvojio je Srebrnog lava na venecijanskoj Mostri 2001. godine, a u Motovunu je prikazan već iduće godine.

Nakon njega Seidl je snimio Zur Lage / State of the Nation, kritički pogled na Austriju pod vlašću ekstremno-desničarske koalicije, u kojem su pojedine epizode režirali još i Barbara Albert, Michael Glawogger i Michael Sturminger.

2003. snimio je kontroverzni Jesus, You Know, koji je na festivalu u Karlovym Varyma nagrađen kao najbolji cjelovečernji dokumentarni film, te potom 2004. prikazan i u programu Motovun Film Festivala.

Import Export prvi film koji je Seidl ujedno i producirao, 2007. godine bio je nominiran za Zlatnu palmu na festivalu u Cannesu.

“Ne želim svojim filmovima zabavljati publiku, već je dirnuti, možda čak i uznemiriti. Moji filmovi ne kritiziraju pojedince već društvo … Želim gledatelje konfrontirati sa njima samima.”, kaže Ulrich Seidl.