Nagradu '50 godina' dodjeljujemo dvojici autora koji imaju više razlika nego li sličnosti, ali povezuje ih činjenica da su obojica film odabrali još u najranijoj mladosti i ostali mu vjerni cijeli život. Veljko Bulajić svoje je prve kratke filmove snimao početkom pedesetih, Lordan Zafranović prve amaterske režije potpisuje kao šesnaestogodišnjak. A upravo to je smisao ovoga priznanja: njime Motovun Film Festival odaje počast profesionalcima čija je upornost opstajanja u nemirnim vodama filmske industrije nadišla pola stoljeća.
O Veljku Bulajiću dovoljno je reći nekoliko detalja: snimio je vjerojatno najveći spektakl jugoslavenske kinematografije, bio je nominiran za Oscara, plakat za film izradio mu je ni više ni manje nego Pablo Picasso. Sve su ovo atributi koji idu uz najpoznatiji Bulajićev film 'Bitka na Neretvi', jedan od najskupljih ne-hollywoodskih filmova svog vremena u svijetu, što pokazuje da je njegov redatelj doista pomicao granice. No, već je svojim prvim filmom 'Vlak bez voznog reda' dobio Zlatnu arenu, a danas posve nevjerojatno zvuči da je Veljko Bulajić sa svojim prvijencem uvršten u glavni program festivala u Cannesu. Na festivalu u Puli s tri je od svoja prva četiri filma dobio glavne nagrade – jedna od njih za jedan od svojih ponajboljih filmova 'Uzavreli grad' (počasnom projekcijom u Motovunu podsjetit ćemo upravo na ovaj film). U gotovo šest desetljeća neprekinute karijere Veljko Bulajić snimio je dvanaest dugometražnih igranih filmova.
Lordan Zafranović je filmove snimao praktički cijeli život. Najprije u splitskom Kino-klubu radi niz kratkih i eksperimentalnih filmova koji mu s nepune dvadeset i dvije godine donose zvanje majstora amaterskog filma. školovao se među najboljima, na praškoj FAMU u klasi Oscarovca Elmara Klosa (poslije se, kao magistar režije, svojoj staroj školi vraća kao predavač). Najviše je priznanja zaslužio svojom ratnom trilogijom, u kojoj je kruna prva u nizu 'Okupacija u 26 slika', film koji je svoj zapaženi domaći i međunarodni uspjeh prikazivanjem u glavnoj selekciji festivala u Cannesu (i to je zapravo posljednjih hrvatski film koji je uvršten na ovaj prestižni festival). Ratna trilogija donijela je Zafranoviću i niz osporavatelja, i to je ono što je također konstanta njegova rada – priznanja, uspjesi, ali i osporavanja. Svojim stalnim istraživanjem tamnih strana ljudske prirode i ljudskih odnosa, proizveo je opus filmova koji nerijetko izazivaju nelagodu. Kada se svi zajedno zbroje – više od osamdeset naslova.
Plodni opusi, rekordne gledanosti, veliki festivali, suradnja s najvećim glumačkim imenima, ali i kontroverze, usponi i padovi – sve to čini bogate karijere dvojice vodećih redatelja naše kinematografije. Toj ustrajnosti da 'i u dobru i zlu' ostani vjerni svojoj filmskoj misiji, Motovun Film Festival odaje priznanje nagradom '50 godina'.
Svečanost dodjele održat će se u okviru Motovun Film Festivala, na kojem će dvojica redatelja biti počasni gosti.
Prvi dobitnici nagrade 50 godina bili su Branko Bauer i Tomislav Pinter (1999.), a od onda do danas ovo su priznanje primili:
Vatroslav Mimica (2000.), Borivoj Dovniković Bordo (2001.), Radojka Tanhofer i Ivanka Forenbacher (2001.) Fedor škubonja (2002.), Relja Bašić (2003.), Zvonimir Berkovič (2004.), Želimir Zagotta, Željko Senečić i Duško Jeričevič (2005.), Semka Sokolović Bertok i Vanja Drach (2006.), Marij Kohn (2007.) šime šimatović (2007.), Mija Oremović (2008.), Nedjeljko Dragić (2009.), Ivo Krištof (2010.), Miljenko Prohaska (2011.)
