Dragi naši domaćini, Motovunke i Motovunci,
dvadeset i pet je, priznat ćemo, lijep broj. Djeca koja su se rodila onog ljeta kada smo počinjali sada su već formirani ljudi. Velik dio naših života posvetili smo festivalu i uživali vaše gostoprimstvo. Pomogli smo jedni drugima neizmjerno.
No, sve se u međuvremenu promijenilo. I Motovun i središnja Istra i svijet.
Posljednjih nekoliko godina upozoravamo da dalje ne ide, da festival nema prostora ni mogućnosti razvijati se u novim uvjetima. Da trebamo više brige, inače ćemo uvenuti. Ne želimo preduboko ulaziti u tu temu, već smo i onako previše govorili svima koji su trebali čuti. Ono što smo htjeli reći – sljedeće godine naših projekcija u vašem gradu više neće biti. Odlazimo sjetni i sretni.
Sretni zbog svih fantastičnih dana i noći koje smo proveli s pogledom na dolinu Mirne.
Zbog svih velikih umjetnika koji su slavili s nama.
Zbog svakog našeg filma koji vam se dopao.
Zbog činjenice da smo stvorili festival koji je dobro znan izvan naših granica, čemu je pridonijelo barem tri tisuće duša koje su dale sve od sebe da svako pojedino izdanje uspije. Od volontera na ulazu kina do nekih od najboljih kreativnih umova ove zemlje – svi su sve radili iz ljubavi.
Sretni smo što smo imali prilike svjedočiti kako se Motovun od uspavanog zdanja pretvara u biser, još sretniji što smo pridonijeli da mu se udahne novi život i da se priča o gradu daleko čuje.
Zahvalni smo svakoj stanovnici i stanovniku Motovuna što su nam bili dobar i strpljivi domaćin. Uspomene ćemo graditi na neupitnoj činjenici da smo jedni drugima živote učinili boljima.
Imamo još tri dana, s ciljem da budu najbolje od nas. Stanite, predahnite, posvetite malo vremena našim filmovima, ne znaš koji je bolji.
A nama je vrijeme da krenemo dalje, sretni što nemamo za čime žaliti. Divno je bilo i trajalo je dugo. Da nam je 1999. godine netko rekao da će naša priča trajati 25 godina, zar bi itko vjerovao?
Uvijek vaši,
Igor Mirković
i nekoliko tisuća ljudi koji su stvarali festival
